Moj život kroz par riječi...

Dok je vrijeme prolazilo i bol u ljudima je jenjavala. Neki se danas ni ne sjete tih dana svaka im čast na tome i njihovoj djeci koja neznaju priče. Ja sam tako nakon uspona i padova krenuo u školu. Bio sam prosječan učenik koji je držao čvrstu četvorku, imao sam najbolje prijatelje, imao sam i one dobre a bilo je i onih koji mi to nikada nisu bili. Tada ne znajući u što se upuštam vjerovao sam svima i svakome, nije za zamjeriti ipak sam bio dijete ali neshvaćeno dijete. Kažu da sam uvijek bio divlji ali ja sam samo bio pustolovna duha, nisam htio prosječan život. Htio sam se istaknuti na nekom svom polju koje me zanimalo tada i dan danas. Nisam htio završiti poput svojih roditelja, doći u srednje godine a ne vidjeti svijet. Htio sam obići cijelu kuglu zemaljsku jer volim putovanja, volim avanture i to je moj stil života. Bar sam tako želio u svome srcu. Nisam imao ta sredstva tada, ipak dolazim iz obitelji sa četvero djece trebalo nas je u to vrijeme i nahraniti. Nije to bilo lako za moje roditelje ali su uspjeli u tome najbolje što su mogli. Svakodnevno sam lutao šumama, puteljcima, livadama. Uživao sam u mirisu prirode, zujanju pčela, šumoru riječnih brzaka. Tako je prolazilo vrijeme i prošla je školska godina. Počelo je ljeto i tada se je dogodio događaj koji mi je promijenio cijeli život zbog kojega neću više nikada biti isti...



TAJ DOGAĐAJ JE PROMIJENIO MOJ POGLED NA SVIJET I TADA SAM SHVATIO DA JE ŽIVOT PROLAZAN...

Bilo je to prije 20 i nešto godina kada me je moja majka donijela na svijet i tu počinje moja životna priča. Hvala joj za to. Rodio sam se u jednom manjem mjestu u predgrađu. Prve impresije kojih se sjećam su ratna zbivanja. Trenuci dok se isčekuje dali mi je otac mrtav ili "samo" ranjen i u bolnici. Nedoumica i vrisak majke, bake, tetke koje nisu svjesne da sam shvatio ozbiljnost situacije... Srećom otac mi je bio ranjen samo, doživotni invalid ali je živ. Kreće moj život tempom gdje sam ja običan dječak odjednom postao stariji brat koji je svugdje vodio svoju sestru sa sobom. Pazio na nju i živjeli smo skladan život. Bilo je tu djece u susjedstvu s kojom smo provodili dane. Svaki dan je bio lijep nismo imali mobitel, nismo imali računalo, na TV-u su se vrtjele snimke Vukovara i spotovi Jure Stublića...bilo je tu još svačega ali to je ostalo u mojoj memoriji onoj trajnoj koja me je oblikovala dvadesetak godina kasnije u čovjeka kakav sam danas. Volio sam sunce i kišu i vječito bio vani sa društvom. Provodili smo dane na rijeci Kupi i to nam je bio stil života. Svakog dana je pala koja riba nije se imalo za meso svaki dan, kad se danas sjetim mirisa domaćih žganaca sa bijelom kavom...mmmm...nisam već godinama imao priliku nešto takvoga jesti...nije bilo lako ali bilo je ljepše nego današnjoj djeci...oni neznaju uživati u sitnicama, neznaju kakav je gušt posvađati se sa najboljim frendom i drugi dan biti dobar sa njim kao da nikad ništa nije bilo....hehe...kad se sjetim tih nebuloza. Život je lijep i treba ga cijeniti zaključih u jednom trenutku svoga života i vodim se tom misli i dan danas...



BIO SAM TADA DJEČAK SA SELA. VOLIO SAM MIRIS PROLJEĆA KOJI RIJETKO DANAS OSJEĆAM. VOLIO SAM ONAJ SVOJ STARI BICIKL OD TREĆEG BRATIĆA KOJEM SU SE UNATOČ SVEMU OKRETALI KOTAČI...KAO ŠTO SE I DANAS OKREĆU DANI U ŽIVOTU, A JA IH VOLIM.

Pošto je ovo moj prvi post volio bih se predstaviti. Ubiti napisat ću kakvim smatram sebe. Tko sam u biti ja i zašto to radim na taj način. Ja sam jedna obična osoba koja je provela svoje djetinjstvo u predgrađu jednog Hrvatskog grada. Ja sam osoba koja vjeruje u Hrvatsku i nije otišla van da radi za nekoliko puta veću plaću već ostao u nadi da uspijem. Možda sam sada tek u kasnim dvadesetima pronašao posao koji želim raditi do kraja života ali me još uvjek ne ispunjava financijski potpuno. Na ovom blogu ću Vam pokušati opisati svoj put od nikoga i ništa pa do osobe koja ima obitelj i reputaciju kakva se ne stiče preko noći. Možda sam glup i moga vani postići puno više ali sam duboko uvjeren da me to nebi ispunjavalo koliko me ispunjava trenutni život. Jer previše sam emocionalno vezan za svoju obitelj, za ljude koji me okružuju, za prijatelje... To mi je vjerojatno najveća slabost s kojom se nisam izborio i sa kojom sam odlučio živjeti.
Mnogi ljudi su počeli zatvarati se u sebe i živjeti prema pravilima društva. Sve dok se to ne promijeni nikada im neće biti bolje. Sve dok ljudi ne prestanu gledati televiziju i čitati novine te nakon toga kukakati kako je situacija loša bit će nam još gore. Jer shvatite jednu stvar:
MEDIJI VAM DIKTIRAJU STIL ŽIVOTA. UPRAVLJAJU VAŠIM ŽIVOTIMA I SVAKI VAŠ POTEZ JE ISPROGRAMIRAN, A DA TOGA NISTE NI SVJESNI.

Lijepi pozdrav od CroDreamBoy